Koncept cjeloživotnog učenja nastao je upravo iz razloga što se količina novog znanja svakim danom sve više povećava, dok postojeće znanje sve više i brže zastarijeva. Štaviše, cjeloživotno učenje je bazirano na stalnom pristupu učenju i obrazovanju radi sticanja novih i obnavljanja već stečenih znanja i vještina, potrebnih za rad i u društvu koje uči.
U literaturi srećemo slične termine kao što su kontinuirano, permanentno i doživotno obrazovanje ili učenje, ali i povratno obrazovanje i aktivno starenje. Takođe, termin obrazovanje odraslih se može svrstati u ovu grupu. U suštini svi ovi termini označavaju aktivnost učenja ili sticanja znanja, vještina i usavršavanja kvalifikacija potrebnih za obavljanje nekog posla na radnom mjestu, u periodu od predškolskog doba, preko perioda formalnog obrazovanja, pa sve do penzionisanja. Dakle, cjeloživotno učenje podrazumijeva obrazovanje tokom školovanja, ali i poslije kroz razne oblike neformalnog obrazovanja putem kurseva, dodatnih obuka ili prekvalifikacija i stručnog usavršavanja. To je proces stalne nadogradnje i povećanja znanja stečenog u formalnom školskom sistemu sa ciljem da se usavrše postojeće sposobnosti i steknu nova znanja i moderne kvalifikacije. U današnjem vremenu niko ne može garantovati da će neko raditi jedan posao ili da će imati jedno zanimanje za čitav život.
Da bi se išlo ukorak s vremenom potrebno je učiti tokom cijelog života, iako se cijeli život ne može ići u školu. Sve više dolazi do izražaja neformalno obrazovanje i samoobrazovanje u raznim centrima za strane jezike i obuku za rad na računarima, u firmama koje imaju sektore i pogone za obuku za određene poslove ili zanate, ali i u službama za zapošljavanje, gdje se uz informisanje i savjetovanje, u sklopu programa obuke, doobuke i prekvalifikacije, održavaju programi za različita zanimanja i osposobljavanja uz rad.
Neformalno učenje unapređuje lični razvoj sklonosti, interes i potencijal neke osobe i povećava mogućnost zapošljavanja. Postoje tri vrste učenja: formalno obrazovanje, neformalno obrazovanje i informalno učenje.
Cjeloživotno učenje podrazumijeva integraciju formalnog, neformalnog i informalnog učenja kako bi se stekle mogućnosti za stalno unapređenje kvaliteta življenja.
Formalno obrazovanje je učenje usmjereno od strane nastavnika ili instruktora koje se stiče u obrazovnim ustanovama, a prema nastavnim planovima i programima odobrenim od mjerodavnih obrazovnih vlasti.
Neformalno obrazovanje je organizovan proces učenja i obrazovanja usmjeren ka usavršavanju, specijalizaciji i dopunjavanju znanja, vještina i sposobnosti prema posebnim programima koje izvode organizatori obrazovanja (redovne škole, centri za obuku, kompanije, agencije i slično).
Informalno učenje je neplanirano učenje i sticanje znanja kroz svakodnevne aktivnosti.
Inkluzivno obrazovanje podrazumijeva pravo na obrazovanje svake osobe tokom cijelog života, posebno pravo djece sa poteškoćama u razvoju na uključivanje u redovnu nastavu, kao i pravo nadarene djece na maksimalni razvoj njihovog potencijala.
Današnja tržišta radne snage zahtijevaju nova zanimanja i neprestano mijenjanje profila vještina, kvalifikacija i iskustva. Nedostaci vještina i njihova neprilagođenost, posebno kada je riječ o informaciono-komunikacijskim tehnologijama, često su jedan od razloga nezaposlenosti u određenim regijama i granama industrije i među marginalizovanim društvenim grupama.
U procesia globalizacije, naglom uticaju tržišne ekonomije, uviđamo kako su informatičke sposobnosti izuzetno potrebne, kao i poznavanje stranih jezika. Poznavanje rada na računaru, barem uobičajenih programa iz Microsoft Office-a kao što su Word, Excel i Access, i najmanje jednog stranog jezika danas predstavljaju osnovnu pismenost, jer sve manje poslova može da se obavlja bez računara, a kako mnoge firme obavljaju poslove i van granica svoje zemlje poznavanje stranih jezika je neophodno. Više znanja i stručnosti, bolje vještine i sposobnosti i kvalifikacije su jedan od faktora koji određuju i poziciju na tržištu rada i brži pronalazak posla.
Uvijek treba imati na umu da ideja cjeloživotnog učenja i obrazovanja, kao put ka bržem i kvalitetnijem zapošljavanju, polazi od pretpostavke da je čovjek najveće bogatstvo društva i da zato u njega treba ulagati.
